Glas iz groba neovisne kulture

 

Kazalište Svarog je dio MREŽE NEOVISNIH KAZALIŠTA.
Neovisnost i sloboda stvaralaštva važna je tekovina civilnog društva.
Neovisna kazališna produkcija nudi konkurentnu profesionalnu kvalitetnu kazališnu produkciju a uzima neusporedivo manje novca od Vas poreznih obveznika nego javni kazališni i cjelokupni kulturni sektor. U cilju promoviranja, ali i zaštite slobodnog i neovisnog profesionalnog kazališnog stvaralaštva, u rujnu 2010. godine otvorena je svim legalno registriranim neovisnim kazalištima i kazališnim družinama MREŽA NEOVISNIH KAZALIŠTA. Umreženost legitimnih profesionalnih neovisnih kazališta zaštita je i Vas kojima nudimo naše predstave, a i nas članova Mreže da jamčimo legitimitet i profesionalnu razinu naših predstava.

Kakav je odnos snaga javnog i neovisnog sektora u kulturi bit će vidljivo kad se pokažu relevantne činjenice što će učiniti Mreža neovisnih kazališta u skoro vrijeme i javno objaviti. Svakome će biti jasno kamo i kuda smjeraju birokratski kulturni lideri - bez obzira na stranačku boju i političko opredjeljenje.

Htio bih progovoriti ne samo govorom brojeva i postotaka, nego i osobno, ljudski, na vlastitom primjeru i na temelju vlastitih rana i zabluda: gdje smo mi to zapravo. U kakvom mraku. Osvijetliti jednu od mračnih rupa na dnu aktualne kulturne politike.
Prije nekoliko dana obznanjen je na 208 stranica sramotni, u svojoj biti kulturocidni dokument, o raspodjeli sredstava namijenjenih "javnim potrebama u kulturi Grada Zagreba". Vrlo slični dokumenti objavljeni su i u ostalim gradovima Lijepe naše. Vi, uvažene dame i gospodo kojima se imenom i prezimenom obraćam, nažalost ste potpisnici zagrebačkog kulturocidnog dokumenta kojim se pokušalo konačno riješiti pitanje slobode i neovisnosti kulturnog stvaralaštva starim i prokušanim, srećom uvijek kratkoročnim metodama: manje jednostavno likvidiraj po hitnom postupku, ostalima daj nekima veće, a nekima manje mrvice pa će se već sami međusobno potući.
Vama se osobno, kao potpisana osoba, obraćam.

Poštovane dame i gospodo!

Star sam čovjek i na odlasku. Ne spadam u kategoriju taštih staraca i opredijelio sam se za burzu vjerujući u približni kriterij pravednosti i konkurenciju izvrsnosti. Ni od koga ne tražim da se klanja sijedoj kosi i minulim vremenima. Ako ne vrijedim ni ja ni to što činim, molim, recite mi to. Vaš negativan sud bit će mi poticaj za bolje i kao takav, moguće, dragocjeniji od velike hvale.

Pa ipak, želim biti iskren, oči u oči. Otvoriti dušu.

Umjetnik, istinski, pravi - ne govorim o vrijednosti, ocjenjuju ga drugi i ne možemo biti vlastiti suci svojih vrijednosti - mora biti NEOVISAN i SLOBODAN. Jest, to je fraza i lako je to reći, gotovo nemoguće (pre)živjeti. U bivšoj državi još u prvoj polovici drugih 50 godina prošloga stoljeća pojavio se status slobodnog umjetnika. Mogli su ga prihvatiti pravi istinski umjetnici uz veliku mjeru rizika, i oni kojima je to bio isključivi izbor jer se nisu mogli u nekom "javnom sektoru" uhljebiti. Naravno da je kakva takva beneficija uvijek meka i za mnoge koji tu ni po kojim osnovama ne spadaju. Ne zamjeram ljudima koji se snalaze kako znaju i umiju u zakonskim pukotinama koje im se nude. Kako pronaći bilo kakvo rješenje ako stojimo u mjestu?!

Priznajem: nisam imao petlje tražiti status slobodnog umjetnika i u vremenima koja su više pogodovala statusu slobodnog umjetnika nego današnja i kada bih taj status sigurno i lako stekao. Jesam li pogriješio? Nevažno, vremena su prohujala i stekao sam osrednju mirovinu u "javnom sektoru". Nema natrag.

Značio li moj glas ikome išta ili ne, dajem ga bespogovorno: ZA ISTINSKI SLOBODNOG I NEOVISNOG UMJETNIKA. Dug je i trnovit put do ove (zasad) utopije i obećane zemlje i nitko ga neće prevaliti osim samih NEOVISNIH I SLOBODNIH UMJETNIKA.
Moj put je bio specifičan i ne želim vas zamarati pojedinostima.

Već sam bio bacio svoje umjetničko - je li bilo zaista umjetničko, nisam sudac - koplje u trnje, nešto me u meni pognalo na traženje smisla, na novi korak u nepoznato. Iz ničega stvoriti nešto. Tako je nastao Svarog. Kazališni projekt koji još osmu godinu nije umro, naprotiv: raste, raste, raste… Vjerujte, nije to moja zasluga. To je samo kredo, kredo, kredo. Počeo sam sam, pa su mi se pridružili neki, neki otišli, drugi prišli. Beskućnički, vlastitom ušteđevinom, pa urlik do neba od radosti kad nenadano postaneš "javna potreba u kulturi" Grada Zagreba, pa tri godine ništa, pa opet, dva puta za redom…
I taman kada pomisliš: krenulo je, jer sa 16.000 (šesnaest tisuća) kuna isproduciraš tri (umjesto jedne najavljene) nove predstave i to uspješno - ne plašim se burze, naprotiv - ne pronađeš se u popisu prosjaka pred Katedralom duha Gradskog ureda za kulturu i šport.
Ni lipe.

Jesam li to okajavao grijeh što nisam u mlađim danima uplovio u status slobodnog umjetnika pa sam tako minulu rasprodaju sebe u javnom sektoru trošio za neovisnu produkciju ili je to bio inat da se pokaže kako je i nemoguće, u kazalištu ipak moguće, teško mi je suditi.

Tek, od 16 ostvarenih projekata u 8 godina Grad je podržao skromnim sredstvima 3. Repriza je bilo oko 600. (Otvaram zagradu i nabrajam naslove uspješnih i manje uspješnih premijernih naslova. Koga to zamara neka ne čita. U naslovima je ispričana sažeta priča o traženju smisla života u današnjem vremenu i prostoru. I za djecu i za odrasle. Autori neka ne zamjere, ne navodim ih: SIJAČ SREĆE, MUKA PO JUDI, POVRATAK MUŠKARCA, COCKTAIL PARTY SIRENA, ĆUK I DJETLIĆ, ČUDESNA BAKA, GALGOTA, ZBRKANE ČAROLIJE, AVIJONKO SE ŽENI, SLADOLEDI, DABRIĆI I BUNDEVIĆI, JUHA OD BUNDEVE, ANGIE, HARFISTICA, ČAKOVEČKI GEODETI, BOŽIĆNA PJESMA ČAROBNE KRIJESNICE…)

Dakle, 13 su vlastita ulaganja, uz potucanje od nemila do nedraga, da bismo topli dom i pribježište pronašli u Knjižnici Dubrava posljednjih pet godina. Tu se dogodila i publika - djeca, odrasli ne - dostigao se profesionalni standard, 2010. naša je predstava (Angie) izborila mjesto u konkurenciji profesionalnog Festivala glumca u Slavoniji i izvedena je u sva četiri grada domaćina. Ipak, to je nedovoljno da nas dame i gospoda ne skinu s liste "javnih potreba u kulturi Grada", čak i s ono malo milostinje koju su nam lani podarili! Imena u povjerenstvu su javna pa ih navodim i obraćam im se kao osobama: Helena Buljan, predsjednica, Roman Šušković Stipanović, Dinka Jeričević, Vesna Butorac Blaće, i Mare Sesardić.

Pa možda je tako i bolje. Valja reći, dame i gospodo, hvala, ne trebate dati ništa. S trinaest predstava ja sam financirao ono što se birokratski naziva javnim potrebama u kulturi grada, a vi ste meni, vjerojatno neke druge dame i gospoda, tek 3. Pa 13 : 3 za mene više je nego solidan vaterpolski "potop", kako se to sportskim žargonom kaže.
Hvala na slobodi i neovisnosti koju ste mi podarili skidajući me sa svoje (moje hvala Bogu više ne) sramotne liste u kojoj su milodari za istinsku neovisnu kazališnu produkciju manji nego što bi se moglo skupiti poslije Svete mise pred zagrebačkom Katedralom.
Konačno mogu slobodno i neovisno raditi što i kako hoću i ne polagati vam račune ni pisati izvještaje.

I mogu snivati o SLOBODNOM UMJETNIKU što sam uistinu postao tek u 64.-oj godini i sa - za SLOBODNE UMJETNIKE PO STATUSNOJ FORMULI nedostižnih - 3.764 kune mirovine.

Uvažene dame i gospodo iz Vijeća. Neke od vas poznajem i poštujem godinama. Nažalost komunikacije među nama nema. O predstavama neovisne produkcije marginalno se tek ponešto objavljuje, a to malo tko čita, sluša ili gleda. Neovisna produkcija, jer je marginalna, ne zanima ni žutu boju tiskovina niti elektronskih medija.  

Pa ipak, optimist sam: neovisna umjetnost pobjeđuje. Ponosan sam na trenutačni rezultat 13 : 3! Mojih 13 možda i nije bilo baš tako čistih i sjajnih, nisam kupovao nego stvarao igrače. Ponosan sam na sve koji su makar i malo doprinijeli ovom rezultatu. A i te 3 donacije iz priznatih "javnih potreba u kulturi grada Zagreba" i nije baš raskoš, premda hvala i na tome. Potakle su nas na bolju i srčaniju igru. I za još snažniji krik za pravedniju trku javnog i neovisnog kazališnog stvaralaštva.

NEKA NAM VJEČNO ŽIVI SLOBODA I NEOVISNOST UMJETNOSTI!
ARS LONGA, VITA BREVIS!

Dubravko Sidor, odgovorna osoba umjetničke organizacije Kazalište Svarog