Elvis Bošnjak
Draga Vita!
Ja naravno razumijem vaše, zagrebačke, probleme glede financiranja i iskreno suosjećam s vama. No, moram tek reći da za nas u Splitu ne postoji ni slamka spasa, nas je blato političke zbilje progutalo i još nam vire samo prsti. Zavidim vam na vašim problemima, ne umanjujem njihov značaj niti želim ironizirati, zavidim vam i na jedinstvu koje ste iskazali i spremnosti da se borite za svoj prostor. Neću reći novac, jer svi znamo da se od kazališta nitko nije obogatio, svi koji se bavimo kazalištem znamo za kakve smo sve mizerne plaće spremni raditi, iako "oni" kad dijele taj novac misle da ga direktno trpaju u naše džepove, sve te tisuće, i nikako ne uspijevaju pobrojati koliko ljudi živi od toga i da su tu također u pitanju nečija radna mjesta i nečiji goli kruh. No, vratimo se mom voljenom gradu, kojeg smo eto neki izabrali kao svoju sudbinu, jer kako mi je, kada sam jednom poželio otići, rekao moj pokojni prijatelj Josip Genda - Elvis, shvati, ne možemo svi otići. Što si pokušao napravit? Nisi još ništa zapravo pokušao.
Pa eto pokušao sam i pokušavam svaki dan i pokušavaju i brojni drugi. I objašnjavali smo i tumačili koliko bismo mogli sami sredstava prikupiti, zaraditi, koliko posla za umjetnike osigurati, kako Split nije otvorio ni jedan kazališni prostor od 1953., brojali koliko je Zagreb javnih, privatnih i ostalih kazališta od tada dobio, kako je Split u potpunosti kazališno nevažan, razrađivali strategije razvoja koje nitko nije čitao, pisali biografije i pobrojavali vrijedne nagrade kako bi nas se možda ipak shvatilo ozbiljnije, ali sve je to besmisleno jer mi ne ispunjavamo onaj osnovni kriterij - Mi nismo njihovi. Mi ne lajemo zajedno s njima na mjesec. Mi smo svoji, što opet znači da smo ničiji. Mi ne želimo biti na njihovim političkim skupovima ili listama, ne želimo participirati u njihovim lažima. Mi smo kao građani htjeli pomoći svom gradu i ne tražimo novac, tražimo rad, tražimo da nas naš grad upotrijebi kao umjetnike, a ne da nas upotrijebi ova ili ona stranka kao svoje bukače.
Sredstva, za cjelokupnu izvaninstitucionalnu kulturu, u gradu Splitu, u što spadaju i glazbeni programi svih oblika, plesni programi, programi neovisnih kazališta, rad klapa i sve , sve , sve , sve, su srezana za 70 % i iznose 600.000,00 kuna. Ima li smisla buniti se? O da, bunio sam se prošle godine i objavljena je hrpa mojih intervjua u svim novinama i nikome ništa. I nisam se bunio samo zbog sebe. Pričao sam puno o splitskim kulturnim potencijalima, o drugim vrijednim trupama, o nezavršenim kulturnim prostorima, o Domu mladih, možda najboljoj kazališnoj zgradi u Hrvatskoj, koji se gradi već trideset godina i gdje su popljačkana bar tri takva kazališta. Dizali su glas i drugi, neki, doduše, tiho, da se ne bi zamjerili, i ti su dobili svoje mrvice. Grad koji je istaknuo kandidaturu za Europski grad kulture 2020. godine kreće junački na taj, hvalevrijedan, pohod, režući sredstva neovisnoj kulturi za 70 % i pljujući joj bezočno, s krajnjim prezirom, u lice.
Mi ćemo našu iduću predstavu napraviti s 00.00,00 kuna, iako kaže naš "gradonačelnik" da samo budala radi a ne prima plaću, što ti dovoljno govori što misli o nama, zahvaljujući prijateljima koji nikako da se opamete i ostaju entuzijasti ili budale cijeli život.
Mi, na žalost, nećemo moći sudjelovati u radu Epicentra jer nećemo moći ništa platiti, ni knjižice, ni postere, ni značkice, ništa. I tako će cijela stvar ostati na vama iz Zagreba jer vi imate još svoju slamku, naša slamka je davno pukla, nema je od grada, ne stiže od županije, nema je ni iz zajedničkog nam Ministarstva.
Mi, draga Vita, ne živimo u istoj državi, nas će, još malo, izlagati na izložbama degenerirane umjetnosti, jer to smo svi mi njima, degenerici, pederčine, bolesnici, neradnici, pičke, antihrvati i antihajdukovci, antikatolici (to su epiteti koje njihova politička mudrost može iznaći), mi ne palimo baklje za stogodišnjicu jednog, danas, mizernog nogometnog kluba a samo to je važno, koliko smo baklji spremni zapaliti u euforičnoj ekstazi jednog velikog ništa. Crtanje grbova Hajduka, preko cijelih fasada, i ispisivanje navijačkih umotvorina krasopisom je jedina umjetnost koju "oni" mogu razumjeti. Sve ostalo je smeće. Možda smo mi ludi, vjerojatno jesmo, jer pokušati u Splitu raditi kazalište je izgleda isto što i pokušati pokrenuti balet u Afganistanu. Što će Afganistanu balet? Onaj kome takvo nešto padne napamet je zreo za ludnicu, naravo. Nisam više ni ljut, nisam tužan, nisam razočaran, nisam ništa, ili jesam ništa, možda sam umoran, o da, jesam, umoran sam, jer preživjeti zahtjeva puno truda.
Oprosti, uopće ne znam zašto ti pišem sve ovo jer znam da ne pišem iz očaja, njega sam davno potrošio, ne pišem ni iz samosažaljenja, jer njega nisam nikada ni imao.
U nekoliko elaborata i tih kulturnih strategija, napisao sam - Split je kolijevka hrvatske kulture i sa svojih 1700 godina još je premlad da bi bio njena grobnica.
Imao sam krivo jer i grobnica može biti umjetničko djelo vrijedno divljenja. Split je u ovom trenutku kulturni mrtvac, Split je kulturni leš, bez groba, bez obilježja i uskoro će početi jako zaudarati.
Srdačno te pozdravljam, Elvis