Kazalište Merlin prošli je tjedan u kazalištu Vidra izvelo svoju novu predstavu Za hljebom, za oblacima, recital poezije hrvatskih pjesnika u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Ane Merlin. Igrali su Ana Merlin, Ivan Horvat i Luka Barešić, kojemu je to bilo prvo profesionalno pojavljivanje na pozornici.
Kad gleda ove dvije rečenice s ovako šturo nabrojanim podacima rekao bi čovjek - ništa posebno, osim što malo čudno zvuči ovaj dio rečenice "recital poezije". Mi stariji sjetit ćemo se odmah recitala koji su bili jako popularni u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kad smo još kao djeca i mladi recitirali stihove jugoslavenskih pjesnika u mnogobrojnim priredbama i predstavama Zvjezdane Ladike (od kojih je jedna, Vagon prvog razreda još uvijek na repertoaru kazališta Mala scena), ali sjetit ćemo se i cijele jedne generacije umjetnika glumaca (Goran Matović, Darko Ćurdo, Enes Kišević, Rajko Bundalo ...) koji su njegovali recital kao svoju izražajnu formu, ne rijetko i sami pišući stihove, a neki od njih kao Enes i prelazili u pjesničke vode afirmirajući se više kao pjesnici nego kao glumci. Oni mladji morat će posegnuti za svojim školskim iskustvom jer se recital njeguje samo još u dramskim grupama, na Lidranu i u nekoj prigodničarskoj prilici, o obljetnici rođenja nekog pjesnika ili slično.
Danas, u postdramatskom vremenu i u vremenu sveopće materijalne, moralne i umjetničke krize u Hrvatskoj uistinu treba imati hrabrosti (ludosti?) napraviti recital poezije i još ga podnasloviti "Predstava koja potiče iscjeljenje".
No, da skratim ovo uvodno lamentiranje i kažem direktno:
Divim se kazalištu Merlin jer je bez kalkuliranja, na "sve ili ništa" rekli bi kockari, vremenu uprkos i kontra prevladavajuće struje napravilo predstavu koja vrišti glasom vapijućeg iz pustinje žednog nekog drugog i drugačijeg svijeta, ali i nudeći mogućnost izlaza i, kako oni sami kažu, potičući iscjeljenje. Kazalište Merlin zaziva ljubav kao odgovor na materijalnost i okrutnost svijeta u kojem živimo i obraća se Bogu kao jedinom utočištu i rješenju za svijet.
Radeći predstavu Merlinovci nisu razmišljali o tome kome će ju prodati, hoće li je netko gledati ili neće, koliko će dugo predstava igrati. Ne! Oni su imali potrebu KRIKNUTI, zavapiti za životom u atmosferi smrti u kojoj živimo. U vremenu krize u kojoj se obraćamo monetarnim institucijama tražeći nove i nove kredite za sve praznije džepove, a u kazalište idemo da bismo se zavarali površnim smijehom i zabavom i pokušali ispuniti sve prazniju dušu, Kazalište Merlin radi samoubilačku predstavu koja ne mari za komercijalni uspjeh, ali spasonosnu jer mari za duhovno zdravlje prije svega njih samih. Oni su pokazali svojom predstavom što misle o svijetu i svoj plan spasenja, ali su i nama ponudili tu istu mogućnost - ako mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi?!
No, da se ne stekne dojam da se ovdje radi o moralnom dociranju, o predstavi se može i mora govoriti i s estetskih premisa. No, ne pada mi na pamet ovdje pisati kritiku predstave, nisam kritičar i to ne želim biti, ali želim samo nekoliko riječi posvetiti Ivanu Horvatu, glumcu koji jednostavno plijeni svojom posvećenosti, svojim glumačkim talentom, sposobnostima i znanjima da se čovjek ne može ne čuditi se - pa dobro ... kako je moguće da imamo TAKVOG glumca, a da on ne igra Hamleta, Leonea i ostale heroje dramske literature. Imati glumca s takvim stasom, glasom, dikcijom, s takvom elegancijom pokreta, inteligencijom, emotivnosti i ne koristiti ga da ponese hrvatsko glumište u nekom drugom smijeru ili ne iskoristiti ga da nešem glumištu da neku drugu boju i mogućnost, to je (meni) neshvatljivo. No, to samo pokazuje kako u našem glumištu vladaju neka druga pravila i neki drugi pricipi vrednovanja. Kvaliteta, izvrsnost, nije kriterij po kojem se mjeri nečiji uspjeh, već nešto sasvim drugo, što ne spada u estetiku.
Žalim, ali se i nadam da će Ivan dobiti priliku izaći iz sjene i pokazati široj javnosti svu raskoš svojeg talenta i svo bogatstvo svojeg znanja, iako znam da mu to nije niti cilj niti namjera. Kao pravi umjetnik, samozatajan do boli kršćanske odluke o mrtvljenju svojeg ega Ivanu to nije važno. On će i dalje hodati po vodi. MI bismo trebali otvoriti oči i uši i otvoriti se "iscjeljenju" na koje nas pozivaju Merlinovci.
Ponosan sam što je Kazalište Merlin član Kazališnog Epicentra i dio Mreže neovisnih kazališta i kazališnih družina u Republici Hrvatskoj.