Andrea Štalcar Furač , članica Kazališnog epicentra, novinarka i urednica portala ka-urbani objavila je u rubrici Osoba tjedna razgovor sa mnom o mnogim temama iz mojeg rada, o Kazališnom epicentru, o ASSITEJu International, o kazalištu za djecu općenito, o Maloj sceni. Pročitajte cijeli intervju na portalu ka-urbani, a ovdje ću postaviti samo nešto iz intervjua. Nešto što će možda isprovocirati vašu reakciju ili barem pozvati vas da date svoj komentar. Nedostaje nam dijalog o kazalištu za djecu i mlade i možda bi bilo dobro da započnemo razgovor makar ovako, anonimno. No, evo malo provokacija:
Pitanje:
Generalni tajnik svjetskog ASSITEJ-a, međunarodne udruge kazališta za djecu i mlade, zvuči impozantno, što ta Vaša pozicija znači za promidžbu hrvatskoga kazališta i kulture uopće?
...
Mnogi me kolege prozivaju da hrvatsko kazalište za djecu nema ništa od toga što sam glavni tajnik. Jedan me je visoki činovnik iz Ministarstva kulture ironično pitao: "Što, sada hrvatska kazališta jako puno gostuju po inozemstvu od kad si ti tajnik?", ne shvaćajući da je položaj glavnoga tajnika zapravo kulturno-politička pozicija te da je svaki moj nastup na skupovima, simpozijima i konferencijama po svijetu promocija Hrvatske i zauzimanje visoke pozicije u međunarodnoj kulturnoj razmjeni. Nije moja funkcija prodaja i plasman hrvatskih kazališta u svijetu. Ja nisam menadžer ni trgovački putnik za hrvatska kazališta za djecu. Kulturna politika djeluje na drugoj razini. Kredibilitet jedne države podiže se njezinim sudjelovanjem u tijelima koja kreiraju svjetsku politiku, pa tako i u kazalištu za djecu. Hrvatska se afirmira putem svojih predstavnika u svjetskim tijelima. Tu ulogu najbolje razumiju Englezi, Danci i Nijemci koji se itekako trude imati svojega predstavnika u Izvršnom odboru svake međunarodne organizacije. A Hrvatska ima Glavno tajništvo preko kojega ide koordinacija za cijeli svijet. Mogu samo žaliti što hrvatska kulturna politika ne koristi u dovoljnoj mjeri moju poziciju, a kazališni se praktičari ne žele vezati na Glavno tajništvo, ne žele aktivno sudjelovati, pa čak se ni koristiti informativnom mrežom za razmjenu informacija. Potpuno neshvatljivo. Ne razumiju da umjetnička razmjena u svijetu funkcionira samo i isključivo putem kvalitete. Nitko ne poziva Malu scenu na gostovanja zato što sam ja Glavni tajnik ASSITEJ-a. Ni jedan moj prijatelj neće platiti predstavu zato što smo prijatelji, nego zato što je predstava dobra, a to neki kolege u Hrvatskoj ne žele priznati. Lakše im je reći da Mala Scena putuje po svijetu zato što ja imam kontakte, nego priznati da je to zbog toga što su naše predstave jednostavno - dobre, ugođene ukusu međunarodne publike, predstave koje komuniciraju u nekom drugom kontekstu.
...
Pitanje:
Smatrate li da u Hrvatskoj ima dovoljno sluha za kazališta za djecu i mlade ili su prepušteni stihiji?
Ne može se na to odgovoriti ovako ukratko, o tome se može govoriti s raznih pozicija, ali pokušat ću reći barem nešto.
Budući da država nema kulturnu politiku, nema ni stava prema kazalištu za djecu i, zapravo, ne zna što bi s njim. U isto vrijeme ni u Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa nema pokušaja da se kazalište za djecu stavi u funkciju odgoja i obrazovanja niti se njegova funkcija razmatra ozbiljno. Bojim se da u Prijedlogu nacionalnoga kurikula pitanje kazališne umjetnosti ponovno neće biti kvalitetno riješeno.
Kazalište za djecu još se uvijek smatra nevažnim, a pritom ga se i ne doživljava umjetničkom djelatnošću. U kazalištu za djecu još uvijek vlada mišljenje kako ono služi da djeca jednoga dana postanu dobrom publikom. Misli se da je dužnost kazališta pratiti školsku lektiru, nacionalnu baštinu, ekološki osvještavati djecu i sl. Nitko ne govori o tome što je prava uloga kazališta u procesu odgoja djece i mladih i što je to estetski odgoj. Svi govore o odgoju za umjetnost, a nitko o obrazovanju kroz umjetnost. O kazalištu za djecu još se uvijek govori kroz edukativnu funkciju, a rijetko ga tko vrednuje po umjetničkim kriterijima. Ili se pak, s druge strane, od kazališta očekuje "laka zabava".
Svatko tko dovodi u pitanje takav uspostavljeni red, dovodi u pitanje okoštali sustav. Osobno bih volio "protresti" postojeći sustav i uvesti neka druga načela stvaranja i gledanja (na) kazališta za djecu.
...
Pitranje
Postoji li u Hrvatskoj kazališna solidarnost u smislu potpore kvalitete i izvrsnosti?
Ma ne. U tome i jest problem našega kazališta, kao što sam već rekao, izvrsnost nije kriterij. Mi, uostalom, nemamo razvijene kriterije po kojima bismo vrednovali što je izvrsno. Nacionalna kuća trebala bi biti kriterij po kojem bi se onda određivalo sve drugo. Na žalost, naša nacionalna kuća je sve samo ne kriterij izvrsnosti. ... Kriterije izvrsnosti u kazalištu za djecu ja osobno tražim u danskom ili flamanskom kazalištu. Hrvatsko kazalište uopće nema kriterija i živi u prošlosti koja je stala tamo negdje iza Zakona o udruženom radu 1974., kad je zaustavljen prodor modernoga u hrvatska kazališta za djecu prestankom igranja tekstova Volkera Ludwiga.
U toj i takvoj situaciji o nekoj solidarnosti, a pogotovo umjetničkoj, ne može biti ni govora. Upravo obrnuto. Hrvatska kazališta ponašaju se kao vlasnici "lena" bojeći se da im netko "ne uđe u područje" i otme koju školu ili vrtić nečim što je stilski ili sadržajno drugačije.
Ako postoji ikakva solidarnost, onda je to prešutni dogovor da se ne diraju stečena prava i da se ništa ne mijenja kako se ne bi narušila postojeća struktura i odnosi kojima upravljaju politički namještenici koji o umjetnosti i izvrsnosti ne znaju puno.
12. Što Vam najviše smeta u profesionalnom radu?
Hahahahaha ... u profesionalnome radu najviše mi smeta neprofesionalizam, a u kazalištu za djecu toga ima koliko hoćete. Svatko misli da može raditi kazalište za djecu pa se onda javljaju grupe i grupice, pojedinci, amaterske grupe koje prodaju svoje predstave i svi oni misle da su kvalificirani djeci "predstavljati" jer to "svatko može". Uzmete jednu plahtu i dvije lutke na štapu i evo vam kazališta. Najgore je pak kad se profesionalci upuste u "zločinački poduhvat" zarađivanja novca na kazalištu za djecu pa proizvode negledljive programe koje bi trebalo zabraniti zbog duhovnoga zdravlja djece. Na žalost, takve uratke vrlo često proizvode i javna kazališta koja su za te poduhvate financirana ogromnim sredstvima. Sve je to rezultat nepostojanja jasno izraženih ciljeva kulturne politike i svijesti o ulozi kazališta za djecu i mlade u procesu odgoja i obrazovanja.